Još od samog proglašenja pandemije koronavirusa bilo je jasno da teški oblik bolesti pretežno pogađa starije osobe. Ipak, umjesto ciljanih mjera za zaštitu ranjivih, skoro sve države na svijetu su uvele široko obuhvatne mjere zatvaranja gospodarstva, škola i drugih javnih ustanova kao i zabrane okupljanja, kretanja pa čak i izlaska iz kuće. Lockdown manija je zavladala javnim prostorom.
Prosječna dob umiranja covid pozitivnih osoba vrlo je blizu, a ponegdje čak i veća od prosječne dobi umiranja stanovništva općenito u godini prije pandemije. Uočavamo to u različitim zemljama, od Hrvatske i Njemačke pa do Švedske i SAD-a. To ne znači da ljudi ne umiru od covida; slično je s Alzheimerovom i drugim bolestima koje pretežno pogađaju starije osobe.
Ipak, u ondašnjoj atmosferi svakodnevnog zastrašivanja su nam neki novinari i znanstvenici servirali statistiku da koronavirus prosječno skraćuje život za više od 10 godina. Ovaj podatak se i dalje spominje u nekim javnim raspravama, pa pogledajmo kako su ga izračunali.
Očekivani životni vijek
Javnozdravstvene, statističke i financijske institucije periodički sastavljaju tablice mortaliteta koje pokazuju koliki je preostali očekivani životni vijek za osobe određene životne dobi. Kada se kolokvijalno kaže ‘očekivani životni vijek’, najčešće se misli na očekivani životni vijek pri rođenju. No, važno je znati da ukupni očekivani životni vijek raste zajedno s porastom životne dobi. Ovo je zato što skupina ljudi (tzv. kohorta) koja doživi određenu dob, npr. 65. godinu života, ne uključuje više osobe koje su preminule u mlađoj dobi (i koje su spuštale očekivani životni mlađe kohorte).
Iz tog razloga je očekivani životni vijek u Hrvatskoj u 2019. godini prema tablici iz projekta Human Mortality Database bio 78 godina pri rođenju, ali 18 godina pri dobi od 65. To jest, ukupni očekivani životni vijek za 65-godišnjake iznosi 83 godina (65 plus 18). Također, bitno je napomenuti da očekivani životni vijek pri rođenju nije jednak prosječnoj starosti umrlih osoba (77 godina u 2019. godini).
Kada se zbroje očekivani životni vijekovi ljudi koji su preminuli, dobije se podatak koji se zove izgubljene godine života, odnosno YLL (en: Years of Life Lost). Ovaj javnozdravstveni indikator omogućuje usporedbe između različitih uzroka smrtnosti poput bolesti, nesreća i prirodnih katastrofa, kao i njihove utjecaje na populacije različitih zemljopisnih područja s različitim zdravstvenim politikama.
Kada se izračuna u odnosu na preminule s koronavirusom u Hrvatskoj do početka 2021. godine (kada je krenula kampanja cijepljenja) i podijeli s brojem preminulih, rezultat je oko 12 godina izgubljenog života po osobi. No, što nam zapravo govori ovaj podatak?
Nitko neće doživjeti svoj očekivani životni vijek
Pogledajte tablicu pažljivo. Preostali očekivani životni vijek nikada ne iznosi nula. Niti jedna osoba koja je ikada umrla od bilo kojeg uzroka nije doživjela svoj očekivani životni vijek. Pri svakoj dobi, pa i u 111. godini života, osoba će umrijeti s tzv. izgubljenim godinama života.
Očekivani životni vijekovi se računaju na temelju stvarnih stopa mortaliteta, tj. rizika da će osoba umrijeti prije navršavanja sljedeće godine života. Kada bismo izračunali izgubljene godine života za stanovništvo općenito koristeći te iste stope mortaliteta, dakle za ljude s prosječnim rizikom smrti, rezultat bi bio oko 12 po osobi. Svi ljudi koji su umrli iz bilo kojeg razloga u 2019. godini, uopće prije prvog slučaja zaraze koronavirusom u Europi, u prosjeku su umrli s 12 izgubljenih godina života.
Kada bismo mjerili slučajnu varijablu, poput one da prezime preminule osobe završava na -ić, izračunali bismo da osobe koje umiru s takvim prezimenom u prosjeku gube 12 godina života (YLL). Ovo je točan izračun s ispravnim zaključkom koji nam ne pruža nikakvu korisnu informaciju. Štoviše, interpretacija da bi osobe živjele još 12 godina da nisu imale prezime na -ić je potpuno pogrešna. Pribrajanje očekivanog životnog vijeka živog 75-godišnjaka kohorti mrtvih ljudi nema smisla.
Osobe s plavim očima zaista u prosjeku umiru s 12 godina izgubljenog života. Ali to ne znači da bi živjele još 12 godina da su rođene sa smeđim očima. No, upravo su ovakvom interpretacijom neki znanstvenici i novinari zaključili da bi preminuli od koronavirusa živjeli još 12-14 godina da se nisu zarazili. Iako nam je (zbog naziva) intuitivno, nije ispravno tumačiti da indikator “izgubljene godine života” (YLL) označava koliko bi pojedinac još živio.
Kako se širila dezinformacija
U studenom 2020. godine, dok su države diljem Europe uvodile drugi lockdown te je rastao pritisak na Hrvatsku vladu da ih slijedi u zatvaranju, imunolog i učestali gost u medijima Zlatko Trobonjača izjavio je da koronavirus muškarcima skraćuje život za 14 godina, a ženama za 12. Referirao se tada na studiju koju su znanstvenici bili proveli na samom početku epidemije u Italiji, a o kojoj je Index objavio članak u svibnju te godine.
Autorica članka Tihana Jarić Dauenhauer tada je neistinito navela da je znanstvena studija uvažila razinu ozbiljnih zdravstvenih problema preminulih i prema tome prilagodila YLL, koji je tako ispao 11 godina za muškarce i 13 godina za žene. Istina je da su autori studije prilagodili rezultat za broj komorbiditeta, ali ne i za njihovu težinu, što je ograničenje koje su i sami istaknuli budući da težina komorbiditeta značajno utječe na očekivani životni vijek.
Nadalje, u naslovu članka se netočno zaključuje da je studija otkrila koliko bi još živjeli stariji ljudi da nisu umrli od koronavirusa. Teza prema kojoj bi preminule osobe doživjele svoj očekivani životni vijek da nisu umrle od koronavirusa nije točna budući da nitko neće doživjeti svoj očekivani životni vijek, jer on nikada ne iznosi nula u trenutku nečije smrti.
Autorica netočno zaključuje da je “većina umrlih izgubila mnogo više od jednu do dvije godine, kao što su pretpostavili neki kritičari strožih mjera ograničenja”. Očekivani životni vijek nam ne govori koliko bi preminula osoba još dugo živjela da nije umrla, nego koliko se očekuje da bi osoba s prosječnim rizikom smrti doživjela. Za prosječnog 70-godišnjaka se očekuje da će živjeti još 14 godina. Međutim, većina 70-godišnjaka neće doživjeti 84. rođendan budući da je dobna distribucija smrti asimetrična te je medijan pomaknut u smjeru prosječne starosti svih umrlih osoba (77 godina).
Naposljetku, i možda najvažnije, tako izveden zaključak bi se bazirao na ničim potkrijepljenu pretpostavku da osobe koje virus ubija imaju prosječan rizik smrti, čak i u slučaju prilagodbe zbog broja i težine komorbiditeta. Ako se radi ijedna pretpostavka, logičnije bi bilo pretpostaviti da je virus usmrtio osobe koje su imale više stope mortaliteta u odnosu na prosjek ljudi koji su iste dobi i zdravstvenog stanja. Očito je da moramo opreznije interpretirati pokazatelje izgubljenih godina života od načina na koji su to radili novinari i znanstvenici čija struka nije epidemiologija ili statistika.
Neznanje ili tendenciozni zaključak?
Činjenica je da ljudi s covidom umiru u prosjeku poprilično blizu prosječne starosti umrlih općenito u godinama koje su prethodile pandemiji. Kada smo naučili način na koji se računaju izgubljene godine života (YLL), ta činjenica je sasvim u skladu sa spoznajom da covid u prosjeku uzrokuje dvanaestak godina izgubljenog života budući da je stanovništvo općenito i prije pandemije umiralo s prosječno dvanaestak godina izgubljenog života. To ne znači da bi preminuli od koronavirusa još toliko dugo i živjeli.
Nije iznenađujuće da novinari ne poznaju zamke površne interpretacije pokazatelja u epidemiologiji i biostatistici. Više bismo mogli očekivati od znanstvenika, ako ne već od znanstvenih novinara i tzv. popularizatora znanosti. Međutim, zanimljivo je da se u Facebook raspravi na profilu urednika znanosti na Indexu (n.b. oca autorice prethodno spomenutog članka) tada uključilo dvoje epidemiologa: Igor Rudan i Branko Kolarić. Niti jedan od njih nije ispravio pogreške iz članka, a obojica su kasnije tražili najstrože moguće sigurnosne mjere za hrvatske građane.