Kada je američko javno mnijenje krajem 1960-ih godina omogućilo da se na dnevnopolitički red postavi pitanje prelaska oružanih snaga na isključivo dragovoljni (profesionalni) model, većina vojnog i političkog establišmenta bila je protiv toga. Između ostalog, smatralo se da će troškovi profesionalne vojske biti enormni u odnosu na tadašnji kombinirani sustav dragovoljaca i ročnika. Jedan od doprinosa koje je Milton Friedman dao kao član povjerenstva koje je Richard Nixon osnovao za proučavanje te šire problematike bio je uvid da se radi o neprikladnoj usporedbi.
Implicitni troškovi
Iako je istina da bi proračunski troškovi profesionalne vojske bili veći, ročna vojska nosila je sa sobom implicitne troškove koje je trebalo uzeti u obzir. Radilo se o činjenici da radnik koji prisilno služi vojni rok zapravo plaća porez u naravi u iznosu razlike između naknade koju prima, i plaće koju bi imao kao civil da radi na poslu po vlastitom izboru. Uzimajući to u obzir, Friedman je izračunao da bi ukupni troškovi profesionalne vojske bili manji od ročne.
Obrana je usluga od koje koristi ima čitavo društvo, stoga bi u tržišnom aranžmanu njezinu cijenu plaćali svi članovi tog društva razmjerno njihovoj koristi od nje. U praksi se to provodi putem poreznog sustava, u kojemu bogatiji plaćaju sve troškove države, pa tako i obrane, više nego siromašniji. Međutim, obvezni vojni rok nerazmjerno prebacuje dio poreza koji bi inače plaćalo čitavo društvo na ročnike koji ga plaćaju kroz prisilni rad.
Drugo vrijeme, isti problem
Više od 200 godina prije Vijetnamskog rata, američki znanstvenik, filozof i kasnije državnik Benjamin Franklin napisao je gotovo identični argument protiv politike novačenja mornara iz trgovačke flote u Kraljevsku ratnu mornaricu Velike Britanije. Iako se ne zna sa sigurnošću, bilo je to vjerojatno godinama prije američke revolucije, dok je boravio u Londonu kao subjekt britanske krune.
Naime, 1762. godine Sir Michael Foster, jedan od najutjecajnijih sudaca 18. stoljeća i sudac grada Bristola, objavio je pamflet (knjižicu) u kojemu je opsežno argumentirao pravo Kraljevske ratne mornarice da prisilno regrutira mornare. Ostatak ovog članka su riječi koje je Benjamin Franklin zapisao u marginama pamfleta:
Ako nedostaje mornara, najmanje je zlo ponuditi im takve plaće koje će ih navesti da se dragovoljno jave. Neka se to zlo podijeli na cijeli narod, jednakim porezom za isplatu takvih plaća. (…)
Kada autor [nap. sudac Foster] govori o novačenju, str. 158., umanjuje užas te prakse što je više moguće, predstavljajući nam jednog mornara koji samo u određenim slučajevima snosi tu tegobu, kako to nježno naziva; i stavlja tu privatnu štetu nasuprot poremećaju trgovine kraljevstva.
Ali ako bi, kao što pretpostavljam da je često slučaj, mornar koji je unovačen i obvezan služiti u obrani te trgovine za plaću od 25s* mjesečno, mogao zaraditi £3.15s u trgovačkoj floti, uzimaš od njega 50s mjesečno; i ako ih imaš 100.000 u svojoj službi, otimaš od tog poštenog dijela društva i njihovih siromašnih obitelji £250.000 mjesečno, ili 3 milijuna funti godišnje, i u isto vrijeme ih obvezuješ da riskiraju svoje živote boreći se za obranu tvoje trgovine; obranu kojoj bi zapravo svi trebali doprinijeti, (i mornari između ostalih,) u razmjeru sa svojim profitima od nje; ali tih je tri milijuna više nego što bi bio njihov udio, da ga nisu platili svojim tijelima; i, ako ih prisiliš na to, čini mi se da bi ih trebao osloboditi potonjeg.
Ali moglo bi se reći da bi davanje kraljevim mornarima plaće trgovačkih pomoraca stajalo naciju previše, i zazivalo nove poreze. Pitanje će se onda svesti na ovo: je li pravično u nekom društvu da bogatiji dio prisili siromašniji da se bori za njega i njegovu imovinu, za takve plaće kakve smatra prikladnim, te da ga kazni ako odbije? Autor nam kaže da je zakonito. Nisam dovoljno poučen u zakon da osporim njegov autoritet, ali ne mogu se nagovoriti da je pravično.
Zasad ću ipak priznati da bi novačenje moglo biti zakonito kada je potrebno; ali onda tvrdim da bi se njime moglo koristiti na način da postigne isti pozitivni učinak, javna sigurnost, bez nanošenja toliko užasne nepravde kao prilikom novačenja običnog mornara. Da bi me se lakše razumjelo, predstavio bih dvije stvari. Prvo, da bi se moglo dragovoljno dobiti mornare za službu kada bi ih se dovoljno plaćalo. Dokaz ovoga je da, za službu na istim brodovima i izlaganje istim opasnostima, nije potrebno novačiti kapetane, poručnike, potporučnike, dočasnike, ekonome niti druge časnike. Zbog čega, osim što su im profiti njihovih položaja ili očekivane plaće dovoljni poticaj? Zadatak je onda novačenjem pronaći dovoljno novaca kako bi svi mornari postali dragovoljci, kao i njihovi časnici; i to bez dodatnog opterećenja trgovine.
Drugo što bih objasnio je da, budući da je 25s mjesečno, s pripadajućom porcijom sušene govedine, svinjetine i kaše od graška, dovoljno za preživljavanje mornara koji naporno radi, to će sigurno biti dovoljno za naučnika koji sjedi ili džentlmena. Predložio bih onda da se formira fond, iz kojeg bi se plaćali mornari. Za punjenje ovog fonda, novačio bih određen broj državnih službenika koji trenutno imaju velike plaće, obvezao ih da služe u svojim pripadajućim službama za 25s po mjesecu, s pripadajućom porcijom hrane, i dao ostatak njihovih plaća fondu za mornare. Kada bih morao provesti takav nalog za novačenje, prvi čovjek kojeg bih unovačio bio bi jedan sudac iz Bristola, ili jedan gospodin sudac Foster, jer bi moglo biti potrebno da svojim uzorom pokaže kako bi se trebalo snositi s novačenjem; jer bi on sigurno smatrao da, iako bi mu smanjenje plaće na 25s mjesečno moglo predstaviti privatnu tegobu, sukladno njegovom načelu prava i dobre politike, to bi trebao sa strpljenjem podnijeti radi sprječavanja nacionalne katastrofe.
Zatim bih unovačio ostale suce; i, pregledom knjiga Ministarstva financija, unovačio bih svakog državnog dužnosnika s plaćom između 50 i 50 tisuća funti godišnje, što bi nam priuštilo enormnu svotu za naš fond; i ovi džentlmeni se ne bi mogli buniti, zato što bi primali svojih 25s mjesečno i svoje porcije hrane, i to bez obveze da se bore. Konačno, mislim da bih unovačio Kralja i konfiscirao njegovu plaću; međutim, iz stare pristranosti koju imam prema toj tituli, ipak bih mu dopustio plaću trgovačkog pomorca. Ne bih mogao ići više od toga na njegovu korist; jer, da istinu kažem, nisam potpuno uvjeren u nužnost niti korist njegove ustanove u Velikoj Britaniji, budući da vidim kako se mnogim uspješnim državama u svijetu vlada dobro i sretno bez nje.
To što se moderna praksa opravdava drevnim presedanom je meni jednako nevažno. I jedna i druga samo pokazuje da je ustav još uvijek nesavršen, budući da u tako raširenom slučaju ne jamči slobodu, nego ju razara; i da su parlamenti nepravedni, skloni tlačenju siromašnih dok bogate štede ili im dijele koristi od tog tlačenja.
Autor nije nikako mogao učiniti svoj argument kraćim. Bilo je potrebno iznijeti opsežni diskurs za baciti prašinu u oči zdravog razuma, pomiješati sve naše ideje o tome što je ispravno a što pogrešno, pretvoriti crno u bijelo i dati lošijoj prosudbi nalik bolje.
*Prije monetarne reforme 1971. godine kada je prešla na decimalni sustav, britanska funta bila je razdijeljena u 20 šilinga (s). Tako u modernom zapisu £3.15s = £3,75 i 50s = £2,50.