Gospodin Davor Ivanković je prošle nedjelje posvetio kolumnu u Večernjem listu opsežnoj kritici inicijative protiv obveznog vojnog roka koju sam pokrenuo ispred Centra za ekonomsko obrazovanje (CEO). Kako bi se točno informirala javnost, potrebno je objaviti ovaj odgovor.
Na moju opasku da je vojni rok zadnji legalni oblik prisilnog rada, g. Ivanković uzvraća, među ostalim, “prisilno je i plaćanje poreza, to se jednostavno zove država.” Ne osporavam legitimitet koji država ima u provođenju prisile – pitanje je prema kome i kako se ona provodi. Svaka država u osnovi ima dva načina za postići neki cilj, bilo da se radi o izgradnji autoceste ili oružanih snaga. Može konfiscirati potrebne strojeve i opremu te prisiliti ljude da odrade što treba, ili može (za)kupiti potrebne proizvode i radnu snagu. U prvom slučaju, samo osobe koje su vlasnici oduzete imovine ili koje su prisiljene obaviti zahtijevane poslove plaćaju troškove izgradnje ili obrane države. Plaćaju porez kojim financiraju projekt, premda porez u naravi. Pod drugom alternativom, troškove potrebnih proizvoda i usluga snosi cijelo društvo kroz poreze kojima se financira projekt. Obveza služenja vojnog roka i obveza služenja u razvrstanoj pričuvi (koja je posljedica prethodne) su poput prve alternative – porez u naravi.
U takvom sustavu, postoje dvije vrste ročnika i pričuvnika: 1) dragovoljci (koji bi služili i kada ne bi bila obveza) i 2) prisilni ročnici/pričuvnici. Potonji su prisiljeni služiti za naknadu koja je manja od iznosa za koji bi se dragovoljno javili. Ukratko, potplaćeni su. Razlika između naknade koju primaju i one po kojoj bi pristali služiti vlastitim izborom predstavlja za njih stvarni trošak i porez koji plaćaju u naravi – bilo zato što bi inače kod poslodavca zaradili više novaca, bilo zato što bi inače drugačije iskoristili to vrijeme. Obvezni vojni rok omogućava široj javnosti da nametne manjini neproporcionalni udio troškova obrane. Za razliku od zagovornika istog, mislim da bi troškove obrane države trebalo snositi čitavo društvo razmjerno koristi koju ima od nje (kroz nenamjenske poreze).
Gospodin Ivanković navodi da “jednostavno nema[m] dovoljno znanja o vojsci, što se vidi iz tvrdnje kako je glupo da mladići prebacuju lišće s jednog na drugi kraj vojarne. Toga […] više nema, toga je bilo u JNA” te pita “što se ne bi[h] javio dragovoljno i u ta dva mjeseca obuke sam spoznao protiv čega ustaje[m] i prikuplja[m] peticiju.” Nemam ništa protiv dragovoljnog vojnog osposobljavanja, štoviše bespredmetno ga je spomenuti u ovom kontekstu. Komentar o raspolaganju lišćem u oružanim snagama dao sam u specifičnom kontekstu univerzalne (muške) obveze služenja vojnog roka i činjenice da inflacija resursa, u ovom slučaju ljudstva, potiče njegovu neefikasnu upotrebu i rasipanje. Razlog zašto je dio ročnika u JNA (i u HV-u!) radio na poslovima koje su inače mogli obavljati strojevi, civili ili pak bili izmišljeni bio je što je vojska imala toliko (prisilnih) ročnika na raspolaganju da nije imala što raditi s njima, niti je imala poticaj efikasnije organizirati svoje aktivnosti.
Nije istina da mi “najviše smeta diskriminacija prema osobama koje bi [obvezni] vojni rok odrađivale kao civilne.” Najviše mi smeta uništavanje vrijednosti rada hrvatskih državljana u uvjetima kada je svaki deseti radnik u državi stranac time što bi, prema najavi ministra obrane, mladi zidari, vodoinstalateri, učitelji, liječnici itd. bili prisiljeni provesti pola godine noseći grablje i motiku umjesto da doprinose bogatstvu društva baveći se poslovima za koje su se specijalizirali. A bogatija država znači, između ostalog, i mogućnost bolje pripreme obrane.
Nije istina da “dok ne dođe poziv za obvezni vojni rok, ne može se aktivirati ni prigovor savjesti”. Isticanje prigovora savjesti nije vremenski ograničeno, a kada je na snazi obveza služenja vojnog roka ono ima formalnopravni učinak već nakon uvođenja u vojnu evidenciju. Nije istina da “premisa [CEO-a] jest da je zaštita i obrana Hrvatske posao isključivo za profesionalne vojnike”. Peticijom smo tražili predstavljanje alternativnih politika poput uspostave robusne ugovorne pričuve. Nije istina da sam “uvjerenja da rata neće više biti.” Naprosto nemam nikakvo uvjerenje o tom pitanju niti ga smatram relevantnim u kontekstu mog pristupa ovoj problematici. Nije istina da sam “možemovac”. Niti sam član niti simpatizer stranke Možemo!.
Naposljetku, nije istina da je moje protivljenje obveznom vojnom roku vođeno “utopističkim predrasudama”, “neostvarivim sanjarijama” ili “maštarijama, pogotovo kad se radi o ratu”, niti da sam se “možda previše bavio djelima onih koji su zagovarali […] gradove sunca, nove Atlantide i sl.” Glavne književne uzore za svoje stavove nalazim u djelima Benjamina Franklina, Adama Smitha i Miltona Friedmana. Prvi je osnovao državu. Drugi je, kao otac političke ekonomije, objavio svoje kapitalno djelo Bogatstvo naroda dok mu je država bila u ratu s odmetnutom kolonijom. A treći je, davno prije dobivanja Nobelove nagrade za ekonomiju, još od Kubanske raketne krize bio jedan od najutjecajnijih glasova koji su doveli do ukidanja obveznog vojnog roka u SAD-u.
Centar za ekonomsko obrazovanje
Hrvoje Marković, izvršni direktor