U najvećem lancu restorana u Hrvatskoj, hamburger stoji oko 2 eura. Nitko ne optužuje “neovisne” restorane koji naplaćuju i deset puta više za pljeskavicu, malo salate i umaka u pecivu da su prevaranti ili razbojnici. Nitko ne proziva “divlje” tržište pizzerija, slastičarnica ili konoba, u kojima svatko naplaćuje hranu koliko želi.
Zašto nitko ne traži reguliranje cijena u frizerskim i kozmetičkim salonima? Kako to da u novinama nikad ne čitamo o ljudima koji se osjećaju opljačkano zbog iznosa koji su platili čistačici, zubaru ili fotografu? Jesu li svi ti pružatelji usluga odreda dobrice koji ne žele “previše” zaraditi na svojim mušterijama?
Ili možda gosti prije nego što uzmu hotelsku sobu pitaju za cijenu? A neki čak usporede s konkurencijom pa odluče gdje im se više isplati?
Zakonski monopol na taxi prijevoz u Zagrebu je ukinut prije 15 godina. Već 15 godina ispod oznaka taxi stajališta nema ploče s istaknutom cijenom prijevoza. Svaka poslovno sposobna osoba može zaključiti da ju mora onda provjeriti kod samog prijevoznika čiju uslugu razmatra.
U međuvremenu su stigli pametni telefoni, brzi i jeftini internet i aplikacije za pozivanje taxija. Nikad u povijesti potrošači nisu imali toliko različitih prijevoznika na raspolaganju i toliku transparentnost i dostupnost informacija o vozačima, njihovim vozilima i cijenama.
Nekome je svejedno u kakvom se autu vozi, a netko traži vozača koji govori hrvatski. Netko želi odmah sjesti u taxi koji već čeka ispred kolodvora ne pitajući za cijenu, dok netko radije provjeri ili telefonom naruči te pričeka jeftiniji. Netko je zadovoljan grahom s kobasicom, dok netko traži biftek za ručak. I sve to današnje tržište ima u ponudi.
Slobodno tržište daje pravo izbora, ali s tim pravom dolazi i odgovornost – kako za kupca, tako i za prodavatelja. Ako netko traži i primi naknadu za oglašenu uslugu, ima odgovornost pružiti ju. Ako netko traži i primi uslugu s oglašenom cijenom, ima odgovornost platiti ju. I sve dok se nikoga svjesno niti namjerno ne dovodi u zabludu, tržište nije “divlje” jer je razmjena bila slobodna i obostrano korisna.
Smisao i ljepota tržišta je da se niti jedna transakcija ne može dogoditi ukoliko svi nisu na dobitku, pod uvjetom da obje strane pristupaju razmjeni slobodno i bez prisile. Ako netko smatra da ga određena kupoprodaja u nečemu zakida, onda jednostavno ne ulazi u transakciju. Kupac može naknadno saznati da je istu stvar mogao drugdje platiti manje, ali prodavatelj nije dužan poznavati niti priopćavati cijene vlastitih konkurenata – jednako kao što kupac nije dužan obavijestiti prodavatelja ako je znao da bi mu neki drugi kupac bio voljan platiti i više od trenutne cijene.
Budući da je u predzadnjem slučaju taxi vožnje koja je završila u novinama izvršen povrat novca, prilično je jasno kako bi se, u najboljem slučaju, moglo raditi o pogrešci prilikom naplate karticom na POS uređaju. Ali s obzirom da se u drugim člancima u kojima se spominje izvjesnog taksista Ivana Madžara jasno vidi cjenik u kojemu kilometar vožnje košta između 20 i 35 eura, jedino sporno u ostalim slučajevima neugodnih iznenađenja s računom je što su putnici prihvatili vožnju ne pitajući za cijenu.
Nema nikakve razlike između osobe koja sjedne u nečiji auto i bez propitivanja traži da ga se nekamo odveze i osobe koja sjedne u restoran i bez zadrške traži da ga se nahrani. Na jednom mjestu će ga to koštati 5 eura, na drugom 55 eura. Ako je cijena jasno istaknuta, a usluga uredno izvršena, o prijevari možemo govoriti jedino u slučaju da primatelj usluge odbije platiti istu.
Ukoliko je potrošaču bitna cijena, ima odgovornost prema samom sebi saznati koliko ona iznosi prije nego naruči uslugu. Neugodna iznenađenja s taksistima koja završe na naslovnicama se najčešće mogu izbjegnuti tako da putnik, prije nego vožnja počne, jednostavno pita koliko usluga košta – kao što bi učinio u restoranu, hotelu, rent-a-caru i svakoj drugoj djelatnosti.