Protivnicima obveznog vojnog roka se često spočitava nerazumijevanje da se koncept obrane RH ne temelji samo na djelatnom (profesionalnom) sastavu oružanih snaga, nego da je, uslijed nedovoljnog odaziva na dragovoljno vojno osposobljavanje, obvezni vojni rok potreban radi obuke pričuve koja bi u slučaju rata mogla biti potpora djelatnom sastavu. Međutim, radi se o lažnoj dilemi.
Naime, za razliku od svih ostalih pričuvnika, ugovorni pričuvnici čine jedinu obučenu komponentu oružanih snaga koja, pored djelatnog sastava, prima mjesečnu naknadu za pripravnost nakon završavanja (još uvijek dragovoljnog) vojnog osposobljavanja.
Ugovorni pričuvnici nisu profesionalni vojnici. Oni su građani koji, uz svoj civilni posao, povremeno izvršavaju određene zadaće za oružane snage temeljem ugovora u trajanju do tri godine. Vrhunski sportaši ugovorni pričuvnici tako primjerice sudjeluju u promidžbenim aktivnostima MORH-a i OSRH-a, i tijekom tog razdoblja primaju mjesečnu naknadu za pripravnost.
S obzirom na to da svaki ročnik nakon što završi vojni rok, odnosno dragovoljno vojno osposobljavanje, postaje razvrstani pričuvnik koji do 55. godine života može biti pozvan do 30 dana godišnje na službu radi osposobljavanja i vježbi, a u slučaju rata i mobiliziran kao prvi oslonac djelatnom sastavu, nameće se pitanje: zašto i razvrstani pričuvnici ne bi također primali naknadu za pripravnost?
Istina je da su obveze razvrstanih pričuvnika manje od onih ugovornih (koji mogu biti pozvani i do 90 dana godišnje i to ne samo radi osposobljavanja), no činjenica ostaje da već postoji model vojne pričuve (dakle ne profesionalnih vojnika) zasnovan na dragovoljnom (ugovornom) odnosu. Taj bi se model, uz prilagodbu uvjeta i visine naknada, mogao jednostavno i funkcionalno proširiti na širu pričuvu te time u potpunosti zamijeniti sadašnju praksu koja uključuje prisilne pričuvnike (koji su završili, ili bi u budućnost završili obvezni vojni rok).
Ovakvo rješenje ujedno bi izbjeglo potencijalne probleme u moralu djelatnog osoblja zbog visine naknade za vojni rok koju MORH planira gotovo izjednačiti s plaćom profesionalnog vojnika. Naime, kada bi svi pričuvnici primali mjesečnu naknadu, naknada tijekom temeljnog vojnog osposobljavanja mogla bi biti niža nego danas.
Primjerice, ako bi naknada za pričuvnika koji na temelju ugovora nekoliko godina sudjeluje u vježbama i osposobljavanju kroz jedan vikend mjesečno te još tjedan dana preko ljeta (~30 dana godišnje, koliko i danas može biti pozvan razvrstani pričuvnik) iznosila 150 eura mjesečno, tada bi naknada za dvomjesečno inicijalno vojno osposobljavanje mogla biti svega djelić njezinog današnjeg iznosa.
Takav model priznavao bi rizik i odgovornost koju ročnici preuzimaju svojom službom u oružanim snagama i posljedičnim razvrstavanjem u pričuvu. Omogućio bi primjenu koncepta obrane utemeljene na obučenoj pričuvi koja u slučaju agresije pruža potporu djelatnom sastavu. Uklonio bi sve skrivene troškove obveznog vojnog roka – od prisilnog rada, preko neizvjesnosti za mlade i poslodavce do neefikasnosti centralnog upravljanja tržištem rada – zbog čega bi državi ostao višak vrijednosti koji bi mogla uložiti u bilo što (pa i u vojnu opremu ako tako odluči).
Takav sustav bio bi ujedno i znatno usklađeniji s načelima slobode i socijalne pravde, kao najvišim vrednotama ustavnog poretka. Ostvarila bi se pravednija raspodjela obveza koje donosi pravo na obranu koje pripada svim građanima jer bi kroz porezni sustav nadoknađivali vrijednost koju svojom pripravnošću i službom ročnici i pričuvnici pružaju cijelom društvu.
Država ne može stvoriti vrijednost iz ničega. Obvezni vojni rok nije pitanje veličine oružanih snaga, njihovih obrambenih sposobnosti, brojnosti niti dužnosti djelatnog i pričuvnog sastava, nego je pitanje raspodjele troškova postizanja navedenih ciljeva.
Hoće li porezni obveznici, bez obzira kroz koji oblik i vremenski interval, priznati vrijednost ročnika i pričuvnika te im isplatiti tržišnu naknadu za njihovu službu i pripravnost – što bi značilo da je taj odnos dragovoljan – ili će im kroz represivni sustav nametnuti plaćanje nesrazmerno visokog udjela troškova obrane u obliku njihovog prisilnog rada.