Dragi profesori štrajkaši,
Vaša tri sindikata – Preporod, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama i Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja – održala su u srijedu štrajk upozorenja u školama, na fakultetima i na znanstvenim institutima.
Štrajku je prethodilo neuspješno mirenje čiji je tajming “pomno odabran” kako bi u tom slučaju povratak učenika u školske klupe nakon praznika postao upitan. To nije naša subjektivna percepcija – doslovno ste tako napisali. Usprkos tome, imali ste obraza tvrditi da vam je žao što će štrajk najviše pogoditi učenike te da su vam – ni manje ni više – oni zapravo na prvom mjestu?!
Često vam se predbacuje da imate tri mjeseca godišnjeg odmora, na što odgovarate da vaše radne obveze tijekom školskih praznika uključuju stručno usavršavanje, sudjelovanje u sastancima stručnih vijeća, školske sjednice, pisanje izvješća o provedenim natjecanjima, projektima i aktivnostima, planiranje nastave i tako dalje.
Pa ako ste toliko radili tijekom praznika od 24. do 28. veljače – a učenici su vam na prvom mjestu – zašto niste tjedan dana ranije pokrenuli mirenje kako biste u slučaju neuspjeha pokrenuli štrajk dok učenici nemaju nastavu? Ipak ste tada radili, zar ne? Slijedom toga, vaše elegije o dobrobiti učenika tijekom štrajka odjekuju više kao prazna retorika natopljena krokodilskim suzama nego kao iskrena briga.
Idemo dalje na meritum štrajka. Sindikalni vođe i političari željni pažnje tvrdili su da ovaj štrajk nije bio borba “za 100 eura plaće”, nego za “obranu dostojanstva obrazovanja”. To također nije istina. U vašoj najavi štrajka doslovno piše da je razlog odbijanje sindikalnih zahtjeva tijekom neuspješnog postupka mirenja. U vašoj objavi nakon propalog mirenja jasno piše da jedini zahtjevi na koje Vlada nije htjela pristati su oni koji se odnose na povećanje vaših plaća.
Sami priznajete da su vam plaće znatno porasle. No, prigovarate što su plaće sudaca, vojnika i policajaca rasle još više i tvrdite da ste nezadovoljni kako je vaša profesija time “svrstana nisko na društvenoj ljestvici”. Koliko vaših kolega je dalo otkaz kako bi prešli raditi u pravosuđe ili policiju? Koliko ih je otišlo u vojsku? Treba li posebno obrazložiti zašto je plaća vojnika toliko više porasla tijekom zadnjih nekoliko godina?
Dragi profesori štrajkaši, porezni obveznici ne financiraju plaće javnih i državnih službenika zato da bi im odredili “položaj u društvu”, već da bi osigurali dostupnost točno određenih dobara: obrazovanja, pravosuđa, obrane, javnog reda i sl. Zašto bi ih zanimalo išta više od toga jesu li plaće otprilike u ekvilibriju, tj. na razini u kojoj je ponuda radnika koji proizvode dobro X otprilike jednaka potražnji za radnicima koji proizvode dobro X?
Kao i u većini javnih službi, postoje značajne neefikasnosti u sustavima obrazovanja i znanosti. Za mnoge od njih niste vi odgovorni. Ali nemojte nam lupetati o nebuloznom “položaju u društvu” niti hiniti brigu za korisnike vaših usluga, kada se cijena “dostojanstva” za koje se borite može točno izmjeriti količinom eura potrebnih za povećanje vaših plaća.