Uslijed potresa na globalnoj političkoj sceni koji preispituju ulogu Europe u sigurnosnoj arhitekturi NATO-a, sve je izglednije da će hrvatska vlada ubrzati i dodatno ojačati ulaganja u obranu. Uz opremanje i modernizaciju Oružanih snaga, Ministarstvo obrane je u zadnjih nekoliko godina značajno unaprijedilo materijalne uvjete kako djelatnih vojnih osoba, tako i ročnika na dragovoljnom vojnom osposobljavanju.
Ipak, ministar Anušić je nedavno potvrdio da njegov resor i dalje radi na uvođenju obveznog vojnog roka odnosno temeljnog vojnog osposobljavanja. Pritom je kazao kako se nada da bi prvi ročnici mogli biti upućeni u vojarne u srpnju ili kolovozu 2025. godine. Cilj je obučiti 4000 ročnika godišnje, prije svega kako bi se osnažila vojna pričuva koju čine civili koji su prošli kroz program vojnog osposobljavanja.
Pišemo ipak jer, prema podacima MORH-a koje ekskluzivno objavljujemo, čak 59,8% mladića u Hrvatskoj navodi primjerenu mjesečnu novčanu naknadu kao jedan od najznačanijih razloga koji bi ih potaknuo na bilo koju vrstu vojne službe. Rezultat je to anketnog ispitivanja koje je MORH proveo 2024. na reprezentativnom uzorku novaka prilikom uvođenja u vojnu evidenciju, što je zakonska obveza svih muškaraca (njih oko 18 tisuća godišnje) koji navršavaju 18. godinu života.
MORH-ankete-novakaOva informacija je iznimno važna, jer opovrgava navode da nije moguće pribaviti dovoljan broj dragovoljnih ročnika odnosno pričuvnika. Ona jasno ukazuje na potencijal od oko 11 tisuća mladića godišnje koji bi dragovoljno služili vojsku pod uvjetom da ih društvo plati kako spada.
Vojni rok nije besplatan ručak
Iako se rasprava o vojnom roku često miješa s raspravom o veličini, sastavu i ulozi oružanih snaga, to su u osnovi dva potpuno odvojena pitanja. Obrana je javno dobro koje kao takvo konzumiraju svi građani. Ako je uvriježeno mišljenje da je za proizvodnju tog dobra potrebno obučiti 4000 ročnika godišnje, bez obzira na to kako i kada bi dalje služili (profesionalno ili po potrebi u pričuvi), dva su načina kako država može postići taj cilj.
Može ponuditi ročnicima (tj. budućim pričuvnicima) takve naknade koje bi potaknule dovoljan broj građana da se dragovoljno javi. U tom slučaju, troškove obrane plaćaju svi porezni obveznici kroz opće poreze. Alternativno, država može prisiliti isti broj građana da služi za takve naknade koje je sama odredila. Tada troškove obrane nerazmjerno plaćaju ročnici kroz prisilni rad.
Naime, ne postoji besplatan ručak – svako dobro koje država pruža građanima, radilo se o prometnici, bolnici, pravosuđu ili obrani, netko mora platiti u cijelosti. Cijena obrane koja podrazumijeva obuku 4000 novih pričuvnika godišnje je iznos za koji bi se 4000 ljudi dragovoljno, bez prisile javilo na vojno osposobljavanje.
Ono što obvezni vojni rok omogućava je redistribucija troškova sa šireg društva na pružatelje javnog dobra (ročnike), ali to nimalo ne umanjuje cijenu tog dobra. Izgradnja autoceste ne bi bila nimalo jeftinija kada bi država konfiscirala potrebne strojeve i prisilila ljude na rad – samo bi prebacila troškove sa šireg društva na one pojedince čiju bi imovinu i rad ekspropirala.
Obvezni vojni rok je porez u naravi, kao što su to nekada bile naturalija, tlaka i nacionalizacija. Njime ročnici subvencioniraju ostatak društva, koje ne plaća punu cijenu njihovog služenja za proizvodnju javnog dobra (obrane) iako ga isto to društvo konzumira. Niti jedan porez nije savršen, ali teško je zamisliti način raspodjele troškova obrane, ili bilo kojeg javnog dobra, koji se više kosi s prihvaćenim standardima pravde, jednakosti i slobode.