Novinari i političari se mahom slažu oko pitanja državnog financiranja medija, ističući da “ne mogu preživjeti bez državnog oglašavanja” (Meta, X i Google se ne bi složili). Do sporova dolazi eventualno zbog načina dodjele javnih sredstava.
Temeljna uloga medija u društvu je informiranje javnosti, a slobode tiska omogućavanje objave informacija koje moćne institucije ne žele da dospiju u javnost.
Najvažnije pitanje u tom kontekstu je mogu li mediji ispuniti svoju zadaću ako im opstojnost ovisi o najmoćnijoj društvenoj instituciji, koja ujedino posjeduje monopol na primjenu sile?
“Propaganda” nije oduvijek imala negativan kontekst, nego je to jedna od posljedica Prvog svjetskog rata zbog uloge koju su vlade odigrale u potpiranju plamena tog sukoba putem masovnih medija.
Drugo je pitanje svrsishodnosti državnog oglašavanja. Država ima odgovornost informirati javnost o svojim aktivnostima. Zato vodi tiskovne konferencije, zapošljava glasnogovornike, ima web stranice itd.
Ali zašto razne državne agencije novcem poreznih obveznika kupuju oglasni prostor u privatnim medijima kako bi informirali javnost o načinu trošenja novca poreznih obveznika (kao što je često slučaj kod dijeljenja raznih poticaja), kada postoji potražnja za takvim informacijama i bez potrebe oglašavanja?
Čak i u slučaju potpune financijske transparentnosti prema kriterijima koji se ne mogu izigrati, državno oglašavanje zbog svoje veličine nužno iskrivljuje ne samo oglašivački sektor nego i medijsko tržište.