Institut Ruđer Bošković je najpoznatija znanstvenoistraživačka institucija u Hrvatskoj. Broji više od 1000 zaposlenika, od čega preko 750 znanstvenika i istraživača. Osnovni princip po kojem se vrednuje rad znanstvenika na IRB-u je njegov doprinos ostvarenju misije Instituta: vrhunski znanstveni rad i primjena znanja usmjerena dobrobiti i razvoju društva.
Spektar proizvoda i usluga koje javni službenici isporučuju nisu određeni profitnim motivom, nego političkim i društvenim pretpostavkama. Porezni obveznici ih zajednički financiraju zato što smatraju da njihova društvena korist nadmašuje ekonomske koristi manjih poreza i državnog duga. Međutim, upravo nedostatak profitnog motiva nameće javnom sektoru specifične izazove kod mjerenja efikasnosti i racionalne upotrebe resursa.
Rad znanstvenika sastoji se od praćenja literature, razmjene znanja, mentorstva, provođenja eksperimenata i drugih aktivnosti koje rezultiraju nečime što se naziva znanstvenim radom. Znanstveni rad prije svega označava izvorni ili pregledni znanstveni članak koji je objavljen u znanstvenom časopisu s međunarodnom recenzijom.
Iako postoji potražnja za znanstvenicima u privatnom sektoru, nemoguće je izmjeriti koliko znanstvenih radova ili citata istih vrijedi 70-ak milijuna eura godišnje, koliko će ‘Ruđer’ dobiti ove godine iz javnih proračuna i transfera. Čak i kada bismo mogli odrediti neku jediničnu vrijednost, mnogi radovi imaju malu ili nikakvu znanstvenu vrijednost. Znanstveni iskorak se dogodi tek nakon bezbroj neuspješnih pokusa, katkad nakon otkrića koje opovrgava desetljeća znanstvenog konsenzusa.
Uloga cijena u slobodnom tržištu
Cjenovni mehanizam potiče efikasnu uporabu ekonomskih resursa. Zamislimo dvije tvornice koje su identične u svakom pogledu osim u produktivnosti svojih radnika. Nazovimo ih Fjaka i Eksploatator. Ako proizvodnja tvornice Fjaka pati zato što njezini radnici provode radno vrijeme baveći se svojim privatnim poslovima, to znači da ih preplaćuje u odnosu na Eksploatatora, čiji su radnici više posvećeni radnim zadacima. U dugom roku, Fjaka će imati manji profit, teže privući investitore, manje moći ulagati te stvoriti priliku da joj Eksploatator otme dio tržišta.
Eksploatator će pak doživjeti iste posljedice, ali zbog toga što će izgubiti poziciju na tržištu rada. S vremenom, njezini će se radnici javiti za posao u Fjaki kako bi dobili istu plaću za manje rada. I tu dolazimo do uloge cijena kao signala za ponudu i potražnju. Eksploatator će morati povećati plaće, tj. cijenu rada kojeg koristi, kako ne bi imao zastoje u proizvodnji zbog radnika koji odlaze u Fjaku. S druge strane, Fjaka će moći spustiti plaće budući da joj se javlja veći broj radnika.
Ovo je maksimalno pojednostavljen model koji ne postoji kao takav u stvarnom životu. Međutim, prikazuje odnos između produktivnosti i visine plaće na tržištu rada kada se kontroliraju sve ostale varijable. Ako su svi ostali faktori jednaki, u dugom roku će produktivniji radnici imati veće plaće, a manje produktivni manje.
Plaće u javnim službama
Javne i državne službe su mahom monopolisti koji se ne trebaju boriti s izravnom konkurencijom kako bi zadržale svoj tržišni udio. Ondje gdje postoji konkurencija je u potrazi za radnicima, budući da se isti ljudi mogu natjecati za posao kod poslodavaca kako u privatnom, tako i u javnom sektoru. Iako im plaće možda sporije rastu od onih u privatnom sektoru za vrijeme gospodarskog rasta, ne postoji sigurniji posao u vrijeme recesije od onoga u javnoj službi.
Dok su radnici u privatnom sektoru gubili posao ili svedeni na ‘državni minimalac’ od 3250 (kasnije 4000) kuna zato što im je Stožer civilne zaštite zabranio rad, vlada nije smanjila plaće liječnicima, nastavnicima, znanstvenicima i velikom broju službenika koji inače rade u administraciji ili sa strankama koje nisu više dolazile. Dapače, početkom 2021. su povećane plaće svima u državnim i javnim službama, bez obzira na njihovu produktivnost.
Za razliku od privatnog sektora, u javnim službama se plaće mahom ugovaraju kolektivno. Profesor matematike u srednjoj školi ne može pregovarati s poslodavcem za povećanje svoje plaće, koristeći kao polugu primjerice ponudu za posao financijskom sektoru. Njegova primanja ovise o pregovorima između takozvanog reprezentativnog sindikata i vlade, koje ugovaraju uvjete njegovog rada bez obzira je li pristao na to da ga sindikat zastupa. Nadalje, dobit će jednaku plaću bez obzira dobili njegovi učenici na državnoj maturi ocjenu pet ili jedva prolaznu dvojku.
Kada pregovori ne urode plodom, sindikat može zaprijetiti štrajkom poput onoga iz 2019. godine kada su, osim sindikata osnovnih i srednjih škola, štrajkali i u Nezavisnom sindikatu znanosti i visokog obrazovanja. Sindikat znanosti se tada pridružio iz solidarnosti prema neznanstvenom osoblju, predavačima i umjetničkim suradnicima, a sve je kulminiralo velikim prosvjedom među čijim su se predvodnicima tada našli Vilim Ribić, Marin Miletić i Saša Ceci.
Znanstvenik Ceci
Dr. sc. Saša Ceci je predsjednik Radničkog vijeća i član Upravnog odbora Instituta Ruđer Bošković. Zaposlen je kao viši znanstveni suradnik na Zavodu za eksperimentalnu fiziku, a plaća mu je oko 2.600 eura (19.600 kuna) bruto. Stekao je pozornost šire javnosti gostujući u emisiji Nedjeljom u 2 nakon prethodno spomenutog prosvjeda.
Prema podacima Hrvatske znanstvene bibliografije (CROSBI) koju vodi IRB te bibliografije Google Scholar, znanstvenik Ceci nije objavio niti jedan znanstveni rad od kolovoza 2020. godine. Osim jedne asistentice, preostalih 8 kolega iz laboratorija u kojemu se navodi da radi objavilo je najmanje jedan rad u istom tom razdoblju. Većina ih je objavilo i veći broj, kao što je i sam Ceci učinio u 2020. prije svoje znanstveno-izdavačake pauze.
Znanstvenici moraju svakih pet godina proći postupak (re)izbora na znanstveno radno mjesto (Ceci je, prema svemu sudeći, napredovao 2020. godine). Znanstveno vijeće instituta tada gleda je li zaposlenik zadovoljio kriterije za napredovanje, odnosno ponovni izbor na isto radno mjesto. Zakonom je propisan prestanak radnog odnosa ukoliko znanstvenik ne prođe na reizboru, stoga za razliku od nekih drugih javnih službi, znanstvenici su podložni periodičkoj reviziji svoga rada.
Znanstvenik Ceci kazao je da silom prilike mijenja područje zbog problema oko financiranja projekata, stoga je razumljivo da će biti potrebno neko vrijeme do rezultata u obliku objavljenog rada. S druge strane, rekao je da mu je ostao još jedan stari rad za dovršiti ali je ‘uvijek nešto preče‘. Nije pritom pojasnio je li to zato što provodi vrijeme na Facebooku i u promociji vlastitih knjiga.
Popularizator znanosti Ceci
Naime, dok su se njegovi kolege bavili znanstvenim radom, Ceci se angažirao pisanjem po Facebooku. Jednom je tako usred dana napisao da čitatelji mogu ‘pratiti i u real timeu‘ kako nastaje Blesimetar četvrti. Tako se zove kompilacija brojnih njegovih objava o pandemiji od kraja 2020. do kraja 2021. godine, a koju je početkom ove godine izdao kao knjigu uz financijsku potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja. Zbog objave iste, krajem svibnja će dobiti nagradu Grada Zagreba za promicanje znanosti.
Saša Ceci je poznat općoj publici prvenstveno kao popularizator znanosti koji ‘pokušava prevesti znanstveni konsenzus na ljudski jezik’. Iako je svojedobno izjavio da ‘nema pojma‘ o virusima, epidemiologiji i cijepljenju, ovaj fizičar se počeo češće pojavljivati u nacionalnim medijima kako bi komentirao upravo te teme. Više je puta na osebujan način objasnio važnost nošenja maski za lice dok je istu držao na trapericama ili oko ručnog zgloba. Na televiziji je tvrdio da je britanski soj 50% smrtonosniji i da je zato potrebno produljiti lockdown.
Mjesecima nakon što je direktor Oxfordske skupine za cjepivo, koja je stvorila cjepivo AstraZeneca, rekao da je nemoguće postići kolektivni imunitet zbog delta varijante, ovaj popularizator znanosti je tumačio da je to ipak moguće te se zalagao za covid potvrde. Tako je pisao i da cjepivo epidemiološki značajno usporava širenje virusa čak i nakon što se utvrdilo da ono ima minimalan efekt u smanjenju širenja virusa.
Okušao se i u objašnjavanju ekonomije, kazavši da ona nije pala zbog loše produktivnosti i proizvodnje kada su vlade diljem svijeta masovno onemogućile rad svojim građanima. Žalio je što se nisu slale poruke da će ‘sve biti kao prije’ i da ćemo ‘živjeti normalno’ budući da je Europska unija osigurala ‘jako puno love’. Čini se da mu nije palo na pamet da bismo u obliku visoke inflacije mogli u budućnosti platiti cijenu fiskalne i monetarne politike koja dijeli novac ljudima da ostanu kod kuće i ne rade ništa.
Može li Institut Ruđer Bošković bolje?
Javnost bi mogla pomisliti da se radi o tobože popularizatorskim istupim u službi drugog dijela misije IRB-a: primjena znanja usmjerena dobrobiti i razvoju društva. Međutim, na upit koji smo postavili ‘Ruđeru’ o tome prima li njihov šef Radničkog vijeća plaću zato da piše Facebook objave i promovira spomenutu knjigu na događanjima diljem Hrvatske, odgovorili su nam da te aktivnosti ne spadaju pod njegove radne obveze.
Mnogi zakonski propisi, poput obveze vođenja evidencije radnog vremena, često stvaraju veće administrativne troškove nego koristi kako za radnika, tako i za poslodavca. To je naročito slučaj kod samozaposlenih osoba, ali je očito i kada postoji sporazum o fleksibilnom rasporedu radnog vremena. Znanstvenik se može odlučiti u nedjelju navečer pročitati neku literaturu; ne postoji dobar razlog da bi ga se zbog toga moralo negdje upisivati kao da je na radnom mjestu.
Bez obzira što je bio promijenio područje istraživanja, Saša Ceci tvrdi da ima ‘strašno puno para‘, štoviše, ‘toliko da ne zna na što potrošiti’ te da nikada nije imao toliko novaca za istraživanja kao što sada ima. Međutim, još uvijek nije formirao znanstveno pitanje, tj. što zapravo hoće istražiti.
Godinu su dana potrošili kako bi dobili osjećaj ‘što je pravo pitanje [koje treba istražiti]’, ali je istaknuo da je većinu tog posla odradio njegov kolega. S obzirom na duži nedostatak vidljivih rezultata, prikladno je zapitati što društvo dobiva zauzvrat time što financira Cecijev rad kao fizičara na IRB-u.
Sustav financiranja i poticaja u znanosti zaslužuje više pozornosti u široj raspravi o efikasnosti javnog sektora. Ne možemo očekivati napredak u sustavu koji potiče konformizam radi dobivanja financiranja za projekte, jednako kao što ne možemo očekivati kvalitetne radove ako je njihova objava svrha samoj sebi. Ipak, čini se da bi Institut Ruđer Bošković mogao i trebao više isporučiti društvu koje ga financira.