Vlada je po svemu sudeći odlučila od početka sljedeće godine drakonski oporezivati mlade u Hrvatskoj. Prema još uvijek neslužbenim najavama, osnovica novog poreza biti će neto plaća umanjeno za neoporezivi izdatak od 900 eura, troškove smještaja i prehrane. Stopa će iznositi brutalnih 100% osnovice.
Razdoblje oporezivanja još uvijek nije definirano, ali trajat će između dva i šest mjeseci. Primjerice, konobar na sezoni koji ima plaću od 1.500 eura sa smještajem i obrokom će plaćati porez od 600 eura mjesečno. Visokoobrazovani radnik koji živi sa suprugom bi mogao kroz pola godine platiti ukupno čak šest tisuća eura.
Međutim, porez se neće plaćati u novcu. Plaćat će se u naravi, i to baš onom uslugom koja je predmet njegovog oporezivanja: radom. Specifičnost je da će ga plaćati isključivo muškarci mlađi od 30 godina. Dakako, radi se o obveznom služenju vojnog roka odnosno civilne službe.
Oporezivanje ročnika
Ekonomist Milton Friedman smatrao je ukidanje prisilnog novačenja mladih Amerikanaca svojim najvažnijim postignućem u području javne politike. Bila je to rubna, hipijevska ideja kada ju je ovaj budući nobelovac objavio u jeku Kubanske krize 1962., godinama prije masovnih prosvjeda koji su obilježili kontrakulturu kasnih 60-ih i 70-ih.
Ipak, predsjednik Richard Nixon ga je 1969. imenovao u novoosnovano povjerenstvo koje je dalo jednoglasnu preporuku za prelazak na isključivo dragovoljnu vojsku, nešto što se četiri godine kasnije i dogodilo. Jedan od glavnih argumenata koje je Friedman pritom iznio bio je upravo ranije spomenut oportunitetni trošak.
Ministar obrane Ivan Anušić želi vratiit obvezni vojni rok u Hrvatskoj ne samo radi popunjavanja Oružanih snaga kroz profesionalni sastav, već i kroz razvrstanu pričuvu. Nju čine vojni obveznici koji su prošli vojni rok, bilo dok je bio obavezan, bilo dragovoljno, a nisu zaposleni u vojsci. Trenutno ih je oko 18 tisuća, a MORH godišnje pozove njih 1200 – 1800 na vojne vježbe.
Naknada za dvomjesečno dragovoljno vojno osposobljavanje nedavno je podignuta na 900 eura po mjesecu. Interes za služenje bi sigurno bio veći kada bi ta naknada iznosila 1500 eura mjesečno. Međutim, uvođenjem obveznog vojnog roka će čovjek koji bi inače dragovoljno služio za 1500 biti prisiljen služiti za 900 eura. Tih 600 eura može predstavljati razliku u produktivnosti između njega i čovjeka koji bi dragovoljno služio za 900, ili pak razliku između njihovih afiniteta i motivacija.
Ako je dužan platiti ratu kredita, ako želi kupiti neki kućanski uređaj ili pak uštedjeti novac, civilu koji inače ima plaću od 1500 eura je svejedno dobiva li 600 eura manje zato što je na vojnom roku ili zato što mu se iznenada pokvario automobil. Svaki čovjek vrednuje vlastito vrijeme, bez obzira provodio ga na poslu, s obitelji ili u rekreaciji. Razlika između naknade koju dobiva pod prisilom i one po kojoj bi služio dragovoljno predstavlja ročniku stvarni gubitak i trošak u istom smislu kao i bilo koji drugi, samo što nije vidljiv u proračunskim rashodima za provedbu obveznog vojnog roka.
Drugi gubici gospodarstva
Otac suvremene ekonomije Adam Smith se u svom slavnom djelu “Bogatstvo naroda” također protivio obveznom vojnom roku. Proučio je kako različita društva uređuju obranu, od lovačkih plemena i pastirskih nomada sve do suvremenih država u jeku industrijske revolucije. Uočio je da što je stupanj podjele rada u gospodarstvu veći, to su veći rashodi vladara odnosno države za obranu od vanjskog neprijatelja.
Vojske lovaca i stočara bile su samodostatne. Premda bi ih bilo donekle potrebno uzdržavati, proizvodnja ratara ne bi previše patila ako bi služio vojsku između sjetve i žetve. Ali u zemlji u kojoj su većinu stanovništva sačinjavali obrtnici i radnici u tvornicama, postalo je nužno da ih država uzdržava dok su god bili u službi njezine vojske. Nadalje, pojavom vatrenog oružja se smanjila važnost tjelesne snage i okretnosti dok su na značaj dobile redovitost, red i brza poslušnost prema zapovijedi.
U modernom ratu, vojska koja uvježbava te vrline tijekom mira stječe značajnu prednost u slučaju rata. Ali bez neke državne intervencije, briga privatnog građanina za njegov interes navodi ga da ih sasvim zanemari. Smith potom piše:
Čini se da u tim okolnostima postoje samo dvije metode pomoću kojih država može izvršiti dovoljne pripreme za javnu obranu.
Prvo, država može pomoću veoma stroge politike i usprkos cjelokupnom pravcu interesa, duha i sklonosti naroda, silom nametnuti izvršavanje vojnih vježbi i prisiliti sve građane, sposobne za vojsku ili neki njihov dio, da u izvjesnoj mjeri udruže vojničko zvanje s bilo kojim zvanjem ili zanimanjem koje obavljaju.
Ili, drugo, uzdržavanjem i zapošljavanjem izvjesnog broja građana da stalno izvode vojničke vježbe, država može vojničko zvanje učiniti posebnim zanimanjem, odvojenim i različitim od svih drugih zanimanja.
S tim u vezi, ideja koju Smith provlači kroz cijelo svoje najpoznatije djelo je da je sve veća specijalizacija i podjela rada, upravo ono što čini obranu suvremene države skupom, ujedno i uzrok gospodarskog blagostanja. Jednostavno rečeno, što je država bogatija, to može više izdvajati za obranu. A da bi država bila bogata, mora dozvoliti svojim građanima da se specijaliziraju za one poslove u kojima su najbolji, bilo to poljoprivreda, trgovina, ugostiteljstvo, rad u tvornici ili u vojsci.
Kada je ministar Anušić za osobe s prigovorom savjesti rekao da “oni koji neće nositi oružje, mogu nositi grablje i motiku”, nije samo pokazao svoju bahatost spram tuđih “interesa, duha i sklonosti” nego i temeljno nepoznavanje ekonomije. Nitko tko se imalo razumije u funkcioniranje gospodarstva ne može smatrati mudrom politiku koja prisiljava osobu koja je uložila godine da bi se specijalizirala kao inženjer, liječnik ili odvjetnik da provede pola godine kopajući zemlju ili skupljajući lišće.
To je strahovito rasipanje ljudskih resursa, bez obzira radi li se u sklopu obvezne civilne službe, vojne službe ili bilo kakve druge radne obveze. Južnokorejsko gospodarstvo gubi milijarde dolara godišnje zato što sedam pjevača BTS-a, najpopularnijeg dječačkog benda na svijetu, mora odslužiti obvezni vojni rok.
Porez kao svaki drugi
Prisilni rad po dekretu države je porez kao svaki drugi. Ponovno uvođenje obveze novačenja, služenja vojnog odnosno civilnog roka i razvrstane pričuve zamjenjuje porez u novcu koje cijelo društvo plaća dragovoljcima porezom u naravi koji plaćaju mladi muškarci kroz prisilni rad.
To bi moglo biti najefikasnija upotreba ekonomskih resursa kada bismo živjeli u društvu lovaca-sakupljača, u kojemu je svaki čovjek ratnik isto tako kao što je lovac. Samo što bismo se onda branili kopljima budući da bismo zbog dokidanja podjele rada živjeli u bijedi i siromaštvu.
Imat ćemo sigurniju, bogatiju i slobodniju državu ako osiguramo ročnicima, pričuvnicima i profesionalnim vojnicima uvjete po kojima će se dovoljno ljudi dragovoljno odlučiti da se specijaliziraju za njezinu obranu.