Slobodna Dalmacija prenijela je članak poznatog liječnika dr. Jure Burića o neugodnom iskustvu kojeg je njegov kum doživio tijekom ljetovanja na Lopudu. Naime, dok mu je kum boravio u hotelu, naišao je na prospekt i pano o povijesti Lopuda u kojima piše da se u Hrvatskoj od 1991.-1995. vodio građanski rat. Budući da mu se to nije svidjelo, prekinuo je svoj boravak i obavijestio osoblje o razlozima napuštanja hotela. Napomenuo je i da će obavijestiti Ministarstvo hrvatskih branitelja i Ministarstvo turizma.
Burić, koji je bio župan Dubrovačko-neretvanske županije za vrijeme rata, dijeli mišljenje svoga kuma. Ni njemu se ne sviđa kako je netko etiketirao rat koji se u velikoj mjeri, iako ne isključivo, vodio oko dijela hrvatskih građana koji nije priznavao vlast te je krenuo u oružanu pobunu. Ali bivši župan ide korak dalje, tražeći najstrože kažnjavanje onoga što naziva provokacijama, neistinama i iskrivljavanjem povijesti.
Za Burića je tako problematično i što je hrvatska policija odobrila “tzv. antiratni prosvjed” koji se odvijao u središtu Zagreba na kojemu se “blatila VRO Oluja”, pitajući čitatelje mogu li zamisliti da Amerikanci dopuste Nijemcima prosvjed u srcu Washingtona jer su 1945. bombardirali Dresden, Frankfurt ili Hamburg.
Policija ne izdaje odobrenja za prosvjede
Burić je potpuno u krivu ako misli da je potrebno odobrenje policije za prosvjed, kako u SAD-u i UK-u, tako i u Hrvatskoj. U Hrvatskoj je prema zakonu potrebno prijaviti prosvjed, a on se može zabraniti jedino u taksativno nabrojenim slučajevima poput poticanja na rat ili uporabu nasilja. U drugim državama koje je spomenuo nije potrebno niti prijaviti prosvjed ukoliko se ne planira ometati promet.
Pravo na mirni prosvjed proizlazi iz slobode govora i slobode udruživanja. Zajamčeno je ustavom u većini država, kao i Europskom konvencijom o ljudskim pravima. Smisao njegove zaštite je da se vlastima onemogući zabrana iznošenja nepoželjnih stavova i udruživanja ljudi koji dijele te stavove. Kao ljudsko pravo ono pripada svima, bez obzira je li netko Amerikanac, Nijemac, Hrvat ili Srbin, i bez obzira osjeća li se netko provociranim.
Zabrane se vraćaju kao bumerang
Cenzura nepoćudnih mišljenja se prije ili kasnije uvijek preokrene na ljude koji su tražili davanje državi takvih ovlasti. Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira koji je trenutno na snazi, a proskribira djela poput omalovažavanja državnih organa i vrijeđanja moralnih osjećaja građana, proglasio je predsjednik Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske. Taj državni organ više ne postoji.
Arogancija koja prati ljude koji bi poput Jure Burića i Sanje Modrić određivali što netko smije napisati ili pročitati izjednačena je jedino ironijom da se dotični bave žurnalistikom. Novinari i publicisti, ljudi koji žive od pisane riječi, bi trebali biti zadnji koji traže od države da kazni nekoga zbog onoga što je napisao.
Burić, u čijoj biografiji piše da je i pjesnik, traži najstrože kažnjavanje “provokacija”. Jugoslavija je 1983. osudila studenta na 4 godine zatvora zbog toga što je pjevao “provokativnu” verziju pjesme Marjane, Marjane. Je li to dovoljno stroga kazna za Burića? Je li “provokacija” zbilja standard prema kojemu pjesnik želi zaključati ljude u kaveze zbog nečega što su napisali ili otpjevali?
Zašto država ne smije kažnjavati slobodu govora
Građanske slobode omogućuju pojedincima puno sudjelovanje u demokratskim procesima i u javnim raspravama, bez straha od primjene sile. Sloboda udruživanja omogućuje sklapanje ugovora o smještaju između gostiju i hotelijera. Ta ista sloboda omogućuje Burićevom kumu da odbije smještaj u hotelu s čijim se prospektima ne slaže.
Društvo slobodnih pojedinaca podrazumijeva toleranciju spram različitih subjektivnih tumačenja objektivnih okolnosti. To ne znači odobravanje svih stajališta, nego da se ona mogu mirno izraziti bez straha od lišavanja imovine ili slobode (novčanih ili zatvorskih kazni).
Tvrdnje koje Burić naziva provokacijama, neistinama i iskrivljavanjem povijesti se ne mogu sučeliti i opovrgnuti ako je zabranjeno ih uopće iznositi. U tom slučaju govorimo o dogmi, jednoumlju i nemogućnosti kritike – upravo ono što je bilo zabranjeno u Jugoslaviji od čijih se ostataka Hrvatska borila za slobodu.
Postoje ljudi koji misle da Hrvatska nosi krivicu zbog Domovinskog rata, da nije bilo srpsko-crnogorske agresije te da je Oluja bio zločin. Kada bi bili na vlasti, sigurno bi dio njih zabranio obilježavanje Dana pobjede. Ali upravo zato postoji načelo slobode govora: da ne postoji Popis zabranjenih ideja i da njegov sadržaj ne ovisi o onome tko je trenutno na vlasti.
Kad bi cijelo čovječanstvo osim jedne osobe bilo jednog mišljenja, čovječanstvo ne bi imalo ništa više prava ušutkati tu jednu osobu nego što bi ona, kad bi imala vlast, imala pravo ušutkati čovječanstvo.
John Stuart Mill, “O slobodi“